Dnevnik.hr Opis bloga
Čitaj i saznaj. Blog je nastao 26.12.2009. About me Samo još jedna nebitna osoba. Puna ljubavi koju ne zna pokazati. Uživa u samoći, glazbi, knjigama, jednostavnom gledanju. Japanka u duši. Sanjar. Jednostavno ja. I sretna sam. Linkovi
Crystal Air MMS Moj blog sa pričom: Anime Freak Bella's world September Sun Beren Mrs.Morrison-Joplin Memory Museum
''A sve je spavalo. I ja sama. Samo sam šaptala u snu: Sve je u redu, zar ne znaš? Sve je upravo onako kako treba biti. I onda sam ponovno čekala - znala sam: doći će. Baš kao što je došao i prvi put.'' - Viktoria Faust "Svijet je pozornica, a život dolazak na nju: dođeš, vidiš, odeš." - Demokrit ''Najljepše što možemo doživjeti je ono što je tajanstveno. To je temeljni osjećaj koji stoji u zametku svake umjetnosti i znanosti'' - Albert Einstein ''Mnogo je lakše razabrati zabludu nego otkriti istinu. Zabluda leži na površini i s njom ćemo lako izaći nakraj. Istina počiva u dubini. Tragati za njom nije svačija stvar.'' - J.W. Goethe           |
Nije sve tako sivo ^^
subota, 27.03.2010. - 17:37 I nakon svega i dalje postoji jedna osoba koja se sjeća. Pogodila sam u srž, zar ne? I am glad. Ne znam zašto se još držim svega toga. Možda se bojim pustiti prošlost kakva god da je bila, a možda jednostavno iščekujem ono slijedeće. A što je to slijedeće? Osjećaš i ti, zar ne? Znam da osjećaš. Vidim. Sanjam. Neću se truditi zaboraviti, jer nije u redu. To je dio mog života. To sam bila ja. To jesam ja. To ću biti ja. I on. I gledam ljude dok prolaze ulicom, gledam svoje prijatelje. Gledam kako se smiješe, lažno ili istinito. Gledam kako se zabavljaju i uživaju u životu što više mogu. Vidim djecu koja se veselo igraju sa životinjama. Djecu koja trče roditeljima u zagrljaj kada izlaze iz škole. Vidim život. Ali, zašto se osjećam tužno kada vidim sve to? Zašto se ne zabavljam kao i svi ostali? Zašto sam skoro stalno ozbiljna? To se pita većina. Ja se zabavljam, smijem, uživam, ali mene to ne čini potpunom. Ne više, nakon svega onoga. Ta bol. Koliko ju mrzim, toliko ju volim i jednostavno ne mogu bez nje. I s vremena na vrijeme, kada mi se javi, obnovim ju. I to sam ja. Potpuna ja, sa svojom prošlošću koje ću se uvijek sjećati. Volim je. Volim razmišljati o njoj uz tužne pjesme, dok me ne uhvati hiperaktivnost i počnem plesati na te lagane zvuke. I možda će neko reći da tratim već i ovako kratak život, ali, ja imam Sunce i Mjesec. Imam njih. Imam svoj um. Čak i ako ne shvatite, I do not care. To sam ja. Ona do koje ne dopiru rečenice poput: *Život je kratak. Daj sve od sebe. Uživaj u ovome što ti nudi.* Shvaćate li uopće što pričate kada to govorite? Ja uživam, u svemu što mi život nudi, pa isto tako i u boli, mržnji i gorčini. Ja gledam crnim naočalama, a opet vidim boje. To jesam ja. So, if you don't get it, then just pass by me. I volim ga. I čekat ću ga. I može ih proći milijun kraj mene, ali neću se obazirati. Čak i ako ga ne vidim slijedećih 10 godina, voljet ću ga. Još jedan razlog zašto volim prošlost i zašto ću je uvijek voljeti. I Miki, hvala na ovoj pjesmi : Let's start frome the bottom Broken, beat down All nicknames of the absent Desire to evolve Left in your bed Dreams of importance Closed for eternity Busted, not recovering Names for taking Easily forgotten You all think Not seeing blood of your soul Deciding it's not here Black shade covers all of you By that you don't want to get up Spirits of joy killed by your tears Noone wants to face their fears Let's start from the bottom Face your desapearing Let's start from the bottom Clear the ignorance Let's start from the bottom Recognize your demons Let's start from the bottom Dig the surface Nije me bilo. Dolazila sam na vaše blogove i čitala svaki novi post, ali jednostavno nisam znala što da komentiram. Vratila sam se na samo tren. Opet ću otići, ali ću i dalje čitati. Jednostavno, koncentrirala sam se malo više na druge stvari. Na prošlost i budućnost. Na znanje. Na bubnjeve. Hvala što me čitate, iako vjerojatno pola toga ne shvaćate. Ali to je moj um. Jednostavan, a složen. I ponekad se pitam zašto uopće pišem ovaj blog. Možda jednostavno tražim nekog određenog. Ne znam. Ali sretna sam. Što me čitate. Hvala.  Nemoguće povezati simbole slova s riječima, riječi s pojmovima, pojmove sa značenjima…Čekala sam.
subota, 20.02.2010. - 21:18 Došao je. Da, došao je. Uzbuđenje. Sreća. Napokon, napokon. Javim se. Da, javim se. Bez imalo straha utipkam te riječi. Čak i ako ne odgovori, ja sam ih utipkala, bez imalo suzdržavanja. Letjela sam mislima, bila sam slobodna. Mogla sam što god sam htjela. Oh, koji osjećaj. Sloboda. Odgovorio je. Da, odgovorio je. Gledam. Čitam. Krv prestaje onolikom brzinom kolati mojim venama. Nema više uzbuđenja, želje za pričom. Moje plave oči gledaju u ta slova koja više nemaju značenje. Gdje je sada ta sloboda? Pišem. Da, pišem. Unatoč tom padanju raspoloženja. Ali, zašto pišem? Što pišem? Razmišljam. Da, razmišljam. Što je ovo? Zašto je ovako? Minute prolaze, a ja i dalje gledam. Nema svrhe. Nema njega, iako je tu. Odgovorim. Da, napokon odgovorim. Sve se svelo na te male bezvoljne riječi. That's nice. Enjoy. Odlazim. Da, odlazim. Ne pitajte zašto. Jednostavno nestajem. Toliko sam čekala i čekala. Da bih na kraju shvatila, da je on postao samo kratkotrajna pojava, koja bi tu i tamo podigla raspoloženje. Ali gdje je on? Gdje sam ja? Gdje smo mi? Izgubili smo se. Naivci su otišli slijediti druge, a ne sebe. Sve do sada. Oh, kako ga volim. Kako volim svog dragog brata. Ali, bilo bi bolje da se nisi vratio ni na tren. Da te ja nisam vratila ni na tren. Još dvije godine. Samo dvije godine i vidjet ćemo se prvi i posljednji put. Do tada, dragi, ne biološki brate.  Do you wanna play with me?
četvrtak, 04.02.2010. - 10:26 Da, igram se. Skačem na zvukove positive rocka i ne marim. Zašto? Jer znam da ti neće uspijeti, a znaš i ti. Lijepo je igrati se tuđim umovima. Zasigurno najlijepša igra, koja donosi najveću nagradu, ali i najgori gubitak. Mene, tebe, njih. Ali svejedno se igramo. Zabavno je, zar ne? Pleši, skači, pjevaj. Zatvori oči i primi me za ruku. Neka krv poteće. Zaigrajmo našu igru. Evo nešto malo za povratak. Vraćam se bloganju jer se komp posvađao sa trojancem. Nego neću duljiti već se baciti na komanje vaših novih postova. Šaljem veliki pozdrav.  Free? Always.
subota, 30.01.2010. - 20:51 Eto samo da javim da neko vrijeme neću posjećivati vaše blogove jer mi je komp stekao novog prijatelja(divni trojanac). Tu i tamo ću otići na nečiji blog i komentirati, ali sve zapravo ovisi o mom bratu hoće li mi dopustiti da dođem na njegov komp kao sada. Anyway koliko god da želim čitati vaše postove ovo smatram i pozitivnom stvari jer ću se opet više posvetiti sebi i dređenim stvarima. Nažalost ne mogu pisati tako da će te morati sačekati i da objavim drugo poglavlje, iako je već napisano. Eto to bi bilo to. Ako imate vremena svratite i na moj blog gdje objavljujem svoju knjigu(po ovome gore možete zaključiti da je objavljeno samo prvo poglavlje) Miyako Naoyuki I samo da još nešto nadodam. Nije li pomalo smiješno da čim se u priči spomene škola i malo misteriozniji učenik odmah vuće na sumrak?(ono ajd da i njihov odnos liči na sumrak) Stvarno ne shvaćam tu opsjednutost. Ja bih prije pomislila na Harrya Pottera. xD Ajde uživajte. ...Smrt...
subota, 23.01.2010. - 23:49 Znaš li dragi moj čemu sve ovo? Želiš da ti odgovorim? Zar stvarno želiš? Dobro, odgovorit ću ti. Moj odgovor je: Ne znam ni sama. Živim. Smijem se. Plačem. Razmišljam. Ali čemu sve to? Stvarno ne znam i to me izluđuje. Živim kao i svi drugi ljudi, ali nisam čovjek. Nisam ni anđeo. Nisam ni demon. Tko sam ja? Ja sam predvodnik smrt. Da. Jesam. Ne čudi se. To nije smiješno. Uopće nije. Rodiš se. Radiš obične stvar. I onda na kraju smrt. Začarani krug. Jedina razlika je to što ljudi postaju gluplji. U duhovnom smislu, ne znanstvenom. Njihova znanost je zadivljujuća, ali čemu sve to, kada se sva znanost protivi prastarim zakonima prirode? Dragi moj, privlači te moje razmišljanje. Moja tajanstvenost. Zar ne? Da, želiš me. U očima ti vidim. Po drhtaju tvojih usana. Vidim. Znam. Dođi. Dođi da ti dam dio sebe. Dođi…Dođi da ti pokažem…Smrt! Krv. Ta divna, slasna krv. Zbogom, dragi. Rekoh ti da sam predvodnik smrti. ------------------------------------------------------------------------------------------------ Zanima me, kako vi gledate na smrt? Smatrate li da postoji život poslije smrti? Jeste li se ikada pitali da je ovo smrt po nekim odrednicama reinkarnacija, da je ovo kazna za nas? Hamano  Imala sam anđela, koji će jednom opet doći...
subota, 16.01.2010. - 16:47 Često si dolazio kod mene i pronalazio me u mraku u kutu te razrušene sobe. Rukama bih zagrlila svoje noge i plakala. Nikada nisi ispitivao tko i kako me rasplakao. Znao si da ti neću odgovoriti. Samo bi me zagrlio i rekao da se nadaš da ćeš me uskoro vidjeti kako se smijem, ali smijem iz srca. Svaki put bih prestala plakati kada bi to rekao. Smatrala sam to smiješnim, nemogućim, tako dalekim. Dalekim kao plavo nebo koje je visoko iznad nas. Vjerovala sam da mi nije suđeno smijati se. I došao je taj dan. Znala sam da će jednom doći, jer bili su svjesni da si opasan za njih. Dolazio si kod mene, da mi pokloniš još jedan zagrljaj, jer osjetio si da sam tužna, da plačem, da te trebam. Zatim sam i ja osjetila. Miris tvoje krvi. Krv koja me opijala više nego vino. S vremenom je počela nestajati, dok je jednog dana više nisam osjetila. Tada sam se sjetila riječi koje bi uvijek izgovarao s tim nježnim smiješkom punim tuge: ''Znaš da ću se vratiti, zar ne?'' Sada, zbog tebe, a i zbog sebe uživat ću i smijati se. Smijat ću se svim srcem jer to zaslužuješ ti. To zaslužujem ja. Taj divan osjećaj. A, kada se vratiš, iako znam da neće biti skoro, smijat ćemo se zajedno. Jer znam da ćeš se jednom vratiti. Sretna sam. Da, napokon sam sretna. Napokon se smijem iz sveg srca i uživam. Bez da sam i shvatila, pustila sam to. U jednom trenu sam se osjećala tako drugačijom. Sada znam, da unatoč svim usponima i padovima što će s vremenom doći, ja to mogu, dok god se smijem iz sveg srca. Hamano  Sweet dreams my love!
nedjelja, 10.01.2010. - 11:10 Sjećaš li se kako smo zagrljeni letjeli zrakom prateći eleganciju vjetra i slušajući njegove zvuke? Sjećaš li se kako smo sjedili zajedno na vodi gledajući sa veseljem igru dupina koji bi veselo skakali oko nas? O, dragi moj. Sjećaš li se? Sjećaš li se kako smo na toj gruboj podlozi zaboravljali sve i postajali jedno? Sa tolikim žarom, sa tolikom željom? Sjećaš li se kako je vatra gorjela oko nas i gledala nas sa žudnjom i strahom? O, dragi moj. Sjećaš li se? Sjećaš li se tih divnih moćnih dana? Naših dana? Sjećaš li se kako su mi te otrgnuli pri našem najdražem uživanju u tolikom vrhuncu žara? Spavaj dragi moj. Spavaj ljubavi moja. Sanjaj. Sanjaj dok ti ne dođem opet i probudim ti sjećanja. Sanjaj dok ne dođe naše vrijeme. Sanjaj. A onda, kada se probudiš otrgni! Otrgni i iskidaj ono što su nam uzeli bez prava! Da, bit ćemo zajedno. Uskoro, dragi moj. Uskoro. Hamano  Zašto pada snijeg? Anđeli na nebu su se potukli jastucima. ^^
utorak, 05.01.2010. - 12:27 Ti krupni kristali padali su pred njenim nebesko plavim očima. Svake stotinke pokrivali već i onako bijeli svijet. Predivan bijeli svijet koji nije sadržavao ništa loše. Samo bjelina i dobrota, ali ponekad i neka čudna praznina. Lagana kao perce, plesala je po tim kristalima ne ostavljajući ni traga. Najednom zastane u okretu. Snijeg ju je pratio i također zastao. Vizija. Crvena noć. Ljudi. Ona grozna bića. Dođe na najvišu planinu. Raširi ruke. Umjesto suza iz očiju počne curiti krv. Zvonkim glasom reče 'Ne uništavajte nas, vi grozna bića. Ne uništavajte kristale.' Pade na koljena i istog trena se skameni, potrošivši svoju energiju na sada vječno zaleđenu zemlju spriječivši Crvenu noć. Nastade vječna ljepota sa sada upotpunjenom prazninom. Skamenjena je gledala, ali nikada više i dotaknula. ''Kakvog većeg prokletstva ima do biti u svijetu u kome si živio možda i stoljećima, podsjećati se, željeti, imati istu tugu i radost kao i onda, a ne moći ga dotaknuti? Nije li to pravo i puno značenje pojma prokletstvo?''-Viktoria Faust Hamano Scars Of Life
nedjelja, 27.12.2009. - 23:21 Evo me opet s drugom adresom. Nadam se da ću češće pisati. Napokon sam napisala jedan kratki sastav nakon dugo vremena. Itekako sam ispala iz štosa -.-'' Anyway pozdravljam vas sve. Predrasude Ulazila je u tamu oko nje ostavljajući za sobom svjetlo i boje. Pretpostavljala je da će izgubiti sebe i zaboraviti ono što je činilo njen život, ali nije ju bilo briga, barem jednu stranu nje. Druga strana joj je pak branila da u potpunosti zatvori vrata između ta dva svijeta s nadom da će se jednom vratiti. Danima se vukla sve dublje i dublje zaboravljajući sve dobro što se događalo oko nje ostajući samo u svojoj tuzi i boli. Godine su prolazile i bivalo je sve dosadnije, a želju za prisjećanjem nije imala, pa se opet uputila u lutanje po tami, u nadi da će naići na nekoga ili nešto. I je, stvarno je naišla. Ponovo je ugledala ona vrata od kojih se davno odvojila. Odlučila je sjesti ispred njih i promatrati ljude koji prolaze pored i dvoume se hoće li ući ili ne. Tako je došao jedan mladić i provirio unutra, ali je odmah pobjegao. Nije se obazirala na to, sve dok se nije ponovilo sa još desetak ljudi. Pitala se što je razlog njihovog bježanja, a zatim pogledala u sebe. Njena inače duga crna kosa bila je raščupana i puna paučine, odjeća joj je bila pokidana i prljava. Izgledala je kao najveći bijednik. Predrasude ljudi. Sve to ju je podsjetilo na stari život kojeg je tako dugo pokušavala zaboraviti. Okrenula se sa namjerom da se ponovo povuče u tamu, ali tada je začula taj zvonki glas. Glas tako divne nježne melodije, glas boje meda. Glas njene vlastite krvi. Okrenula se i ugledala njega kako joj pruža ruku govoreći joj: -Nikada nisam bio ono što si željela, trebala. Nikada nisam bio onaj koji bi te zagrlio kada bi ti bilo najteže. Štoviše tada bih te još više vrijeđao. Ali koliko god da sam se trudio udaljiti od tebe uvijek si bila u blizini i pazila na mene. Zamijenili smo uloge. I sada mi je stvarno žao. Žao mi je što sam te uništio, što sam odbacio svog anđela čuvara. Da, ti si moj anđeo čuvar. Vidio sam tvoja krila i stvarno su prelijepa. Vrati se. Dopusti da se ponovo zamjene uloge, da budem ono što sam trebao biti. Bez razmišljanja je primila njegovu ruku i nakon dugo vremena ponovo osjetila toplinu. Vratila se u svijet boja. Naglo buđenje. San. Predrasude se nastavljaju. Hamano |
